Zašto mucamo?

Ovo je nastavak članka https://mucanje.ba/2018/12/26/north-west-fundraising-forum/.

Na slici je prikazan heksagon mucanja, koji se sastoji od 6 komponenti koje utiču na govor: uvjerenja, percepcije, emocije, namjere, genetika i ponašanje. Svaki faktor utiče na sve ostale faktore i sistem se samoodržava. Kad sam ljut, govorim u drugačijoj visini i boji glasa nego kad sam smiren. Kad percepiram nekoga kao “većeg od mene”, govorim sa mnogo vise blokova nego sa nekim ko je “ispod mene”.

Šest tačaka heksagona

FIZIOLOŠKE REAKCIJE. Neki ljudi imaju predispozicije da budu pretili. Neki su rođeni sa povećanom količinom celulita, sa sporim metabolizmom ili problemima sa tiroidnom žlijezdom. Slično ovome, ljudi različito reaguju na stres. Neko se može preplašiti ako vidi auto koje gori u plamenu, dok druga osoba jedva primjećuje istu pojavu. Davno je otkriveno da je stres jedan od okidača nerazgovijetnog govora. Fiziološka komponenta može biti objašnjena kroz različite karakteristike mišića, otpornosti nervnog sistema, koordinacije procesiranja, planiranja i izvršavanje u govorno-motoričkom sistemu. Ovi fiziološki faktori ipak nam ne govore ništa o tome da li će osoba razviti malo zamuckivanje kojeg nije ni svjesna nekad ili će imati duge blokove ili odugovlačiti ili izbjegavati izgovor nekih riječi. Većina rasprava na temu da li je mucanje genetički problem zanemaruju različite tipove mucanja, kao što su zamuckivanje, blokiranje ili izbjegavanje i odugovlačenje.

PONAŠANJE. Da li neki postupci doprinose povećanju tjelesne težine? Da. Uživanje u kolačima, nedostatak fizičke aktivnosti ili jedenje masne hrane pogoršavaju stanje. Očito je da ako se takvi postupci redukuju ili izbace, to vodi ka smanjenju težine. Isto je i sa govorom. Zadržavanje daha u ustima, zatvaranje usana ili stiskanje grla su postupci koji mogu dovesti do nerazgovijetnog govora. Redukcija ovih postupaka (ponašanja) dovodi do povećanja tečnosti govora.

EMOCIJE. Ako ste ikada bili nervozni na nekom druženju, znate kako vam je bilo teško zadržati apetit. Kad su ljudi anksiozni, oni mnogo jedu. Samo jedan od primjera kako emocije utiču na ponašanje. Ponašanje (prejedanje) može dovesti do novih negativnih emocija, kao što su mržnja samog sebe, što doprinosi još većem prejedanju. Ovaj začarani krug prikazuje kako se ponašanje samoodržava. Analogno ovome, kod nekih osoba koje zamucaju tek par puta javi se osjećaj uznemirenosti. Usljed ovoga, osoba pokušava kontrolisati svoj govor kako ne bi opet doživjela epizodu blagog zamuckivanja. Ovo može biti kontraproduktivno i voditi dužim blokovima kojih je osoba svjesna ili izbjegavanju određenih riječi. Kao posljedicu ovoga, osoba osjeća strah, stid, poniženje i bespomoćnost, što vodi ka više blokova. Nemoguće je emocije i neko ponašanje posmatrati odvojeno, jer utiču jedno na drugo. Tijelo i um rade kao jedno.

PERCEPCIJE. Percepcije zavise od uvjerenja, očekivanja i trenutnog stanja uma osobe (raspoloženja). Anoreksična osoba može izgledati jako mršavo, ali ima percepciju da je debela i počne izgladnjivati sebe. Osoba koja percepira sebe čudakom zbog načina na koji govori, navest će i druge da ga tako posmatraju, kreirajući stres u kojem se blokiranje ili izbjegavanje riječi pogoršava. Percepcije utiču na emocije i ponašanje.

UVJERENJA. Uvjerenja su formirana svim onim čemu smo naučeni, posebno od osoba koje imaju veliki kredibilitet u našim očima, kao što su roditelji. Ona tu također formirana on naših životnih iskustava i značenja koje pridajemo određenim stvarima u životu. Većina uvjerenja se formira kroz djetinjstvo, ali ona se itekako mijenjaju i grade u toku čitavog života. Neko je uvjeren da nikad neće dovesti tijelo u formu, neko da je loše biti asertivan i glasno izražavati svoje mišljenje i ako se to nekom ne sviđa, a neko da nikad neće naći zgodnu djevojku/momka za vezu. Kad se uvjerenja formiraju, ona oblikuju naš život i predstavljaju prozor kroz koji vidimo i doživljavamo stvari.

NAMJERE. Ljudi žive po šablonima ponašanja koje razviju u toku života. Ovi šabloni kogu raditi za nas, ali i protiv nas. Ako neko ne voli autoritet, on može svaki prijateljski zahtjev smatrati naredbom i signalom da treba pronaći naći da ga odbije, odnosno da umanji autoritet osobe koja je to tražila od njega. Slično, ako je naša očita namjera da kažemo riječ, ali nas nešto ‘tjera’ da je ne kažemo, onda dolazi do bloka u govoru. Kada naše vidljive i skrivene namjere idu u suprotnim smjerova, događa se blok. Ne samo u govoru, neko u bilo kojoj akciji – trčanje, vžnja bicikla, plivanje i sl.

Radar u mozgu

U svakodnevnom radu koristim Mac računar. Kad kucam neki tekst, moj editor ispravlja pogrešna slova koristeći spell checker. Nakon što se otkuca riječ, program traži poznate riječi u memoriji i ako otkucana riječ nije u skupini poznatih riječi, program je mijenja najsličnijom riječi.

Ljudski mozak radi mnogo brže. Ljudi koji nekada blokiraju u govoru koriste sličan mehanizam za izbjegavanje riječi na kojima misle da će zastati, na osnovu prethodnih iskustava. Radar uma se aktivira prije izgovora riječi, mozak procesira riječ tako što u memoriji traži emocije asocirane sa tom riječi. Ako nađe neku negativnu emociju, on izbjegava da kaže ovu riječ i mijenja je drugom rječju, ili čeka nekoliko sekundi dok ‘opasnost’ prođe. S obzirom na brzinu kojom radi mozak, cijeli ovaj proces se odvija u nekoliko milisekundi. Moj prijedlog je da ne okrivljujemo genetske faktore za blokove za koje ‘ne znamo zašto se dešavaju’. Umjesto ovoga, možemo prepoznati niz događaja koji se dešavaju u mozgu u milisekundama i posljedica su složenog sistema interakcije emocija, uvjerenja, percepcije i namjera. Sve ovo rezultira odbrambenom strategijom koja ima zadatak da nas sačuva od opasnosti, koja dovodi do bloka.

Kako radi heksagon?

Vidjet ćemo kako sistem radi na jednom primjeru. Pretpostavimo da momak imena Bob, neuspješni mladi pisac, želi upoznati djevojku Sally. Planira da joj priđe i kaže “Ja sam Bob. Upravo sam sletio u San Francisco”

Bob percepira da je Sally puno atraktivnija od njega na osnovu fizičkog izgleda. Ova percepcija kod njega stvara uvjerenje da je nije vrijedan i da će ga sigurno odbiti. Ali ipak, Bob ne odustaje od svog plana. Negativna percepcija i uvjerenje kod njega stvara emocije straha, ranjivosti (predosjećaj da će biti povrijeđen) i ljutnje (koja prirodno dolazi nakon ranjivosti).

Razmotrimo sada riječi koje Bob planira reći. Namjerava reći svoje ime. Svi očekuju od njega da kaže svoje ime bez ikakve zadrške, jer bi trebalo da zna kako se zove. Ovo još više povećava količinu straha i stavlja ga pod pritisak. Pomenute negativne emocije zbog genetskih pretpostavkikod Boba, dovode do naleta andrenalina u krv, povećava se broj otkucaja srca i dah se ubrzava. Ipak, Bob i dalje ne odustaje. Kod njega su pristupna dva straha: strah da će zastati kod govorenja imena i strah da će možda biti previše grub ako kaže svoje ime. Bob se može ponašatina različite načine u ovoj situaciji. Prvi način je da ponavlja nekoliko puta riječ ‘sam’ prije nego što se emocije smire i stegnuti mišići grla i usta opuste, jer tada može reći svoje ime. Drugi je da pokušava silom reći ime, što može rezultirati npr govorenjem kroz nos ili tihom izgovorom. Na ovom primjeru vidimo kako sve komponente heksagona rade zajedno u kreiranju bloka koji ima zadatak da sačuva osobu na sigurnom teritoriju, bez izlaganja opasnosti.

Novi scenario

Bob je u međuvremenu postao perspektivni pisao sa nekoliko knjiga prodatih u hiljadama primjeraka.

  • Percepcije Boba su promijenjene nabolje. Nekad je bio neperspektivni pisac, ali sada je izdao par knjiga koje su prihvaćene. Prije je percepirao sebe kao neuspješnog i neprihvaćenog, ali sada je prihvaćen.
  • Promjenom percepcije samog sebe, promijenila su se i uvjerenja Boba. Prije je mislio da Sally nema šta tražiti sa njim. Zašto bi ona izašla s njim? Sada sebe smatra uspješnim piscem, njegovo samopouzdanje je poraslo i uvjeren je da je vrijedan izlaska sa njom.
  • Pozitivna uvjerenja i percepcije stvaraju emocije sreće, prihvaćenosti i povezanosti kod Boba. Ovo čini uvjerenja i percepcije još pozitivnijom.
  • Kao rezultat jakog samopouzdanja, uvjerenja da je uspješan i percepcije sebe kao nekoga ko vrijedi i ko ne treba validaciju drugih da bi bio vrijedan, njegova namjere da komunicira s ljudima i prenese im pozitivne emocije se povećava, a njegova namjera da sakrije svoj problem je potisnuta, jer ono što je prije percepirao problem u ovim okolnostima skoro da ne postoji.
  • S obzirom da se više ne oslanja na prihvaćenost od strane Sally, njegov osjećaj da karastrofa slijedi više nije prisutan i njegov nervni sistem ga ne gura u ‘bori se ili bježi’ odgovor.
  • Kao posljedica novog, pozitivnog heksagona, Bob želi podijeliti svoje dobre emocije i misli sa svim ljudima koje upozna. Prilazi Sally i upoznaje se sa njom.

Dok se ne desi dosta iskustava poput opisanog, heksagon ostaje ranjiv i izložen uticajima svega što život donese. Od promocije knjige do prepiske sa kolegom piscem. Bob vjerovatno nije svjestan zašto govori tečno kad ima ‘dobar dan’. Svaka promjena na bilo kojoj komponenti heksagona utiče na govor.

Kako učiniti heksagon pozitivnim?

Kao što smo vidjeli, heksagon se sastoji od 6 komponenti. Na jednu komponentu teško da možemo uticati – fiziološki odgovori na uvjerenja, percepcije, emocije, odnosno genetička komponenta. Na sve ostale komponente se itekako može uticati. Sve komponente heksagona bi se trebalo promijeniti nabolje.

Percepcije se mogu mijenjati raznim tehnikama, kao što je NLP (neuro lingvističko programiranje), socijalnim interakcijama i na mnoge druge načine. Emocije isto tako.

Uvjerenja se najčešće mijenjaju kad uvidimo da stvari nisu onakve kakvim smo ih percepirali. Na promjenu uvjerenja itekako utiču i stvari koje nemaju veze sa govorom, kao što su novo zaposlenje, veza, brak, promjena prebivališta, sport i sl. Na primjer, osoba koja ima dobar posao vjeruje da je vrijedna. Ista ta osoba prije zaposlenja možda vjeruje da nikad neće dobiti posao koji želi i čak vjerovati da ne zaslužuje taj posao.

Namjere je potrebno preispitati. Šta je naša glavna namjera kad komuniciramo sa ljudima? Jesmo li više koncentrisani na sebe ili na druge? Jel samo mislimo hoćemo li moći izgovoriti riječi i primjetimo li uopšte sagovornika, njegov izraz lica i njegove osjećaje u komunikaciji? Sve je ovo namjera.

Ponašanje se može promijeniti raznim tehnikama, kao što su tehnika disanja ili razne govorne tehnike.

Ovo je prevod članka Johna C. Harissona. Originalni članak na https://www.mnsu.edu/comdis/kuster/Infostuttering/Harrison/hexagonarticle.html

Kometariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *