Korištenje NLP (neuro lingvističkog programiranja) u terapiji mucanja

Ovo je prijevod i prilagodba teksta Boba Bodenhamera, NLP mastera i čovjeka koji je pomogao dosta osoba koje mucaju da prevaziđu mucanje ili znatno poboljšaju svoj govor. Originalni tekst se može naći na http://www.masteringstuttering.com/articles/meta-stating-stuttering-approaching-stuttering-using-nlp-and-neuro-semantics

Mucanje je patern govora kada hoćemo nešto da kažemo, ali budemo “zaključani” i ne uspjevamo izraziti svoje misli na jednostavan i spontan način. Nekad nam se čini da imamo dvije ideje ili osjećanja koja se nadmeću i bore jedno sa drugim.Nekad nam se čini da se borimo protiv stresa i anksioznosti. Svi ovo nekad iskusimo. Međutim, svi ljudi koji ovo iskuse ne smatraju sebe mucavcima. Neki ljudi smatraju. Nekim ljudima je mucanje postao preovlađujući stil govora. Osoba posvećuje mnogo pažnje i mnogo mentalne i emocionalne energije mucanju. Dakle, ovo stanje pored samog mucanja uključuje i kontekst u koji se mucanje stavlja – odvratnost prema iskustvu mucanja, identifikacija sebe kao mucavca i davanje mucanju primat kad su karakterne osobine osobe u pitanju. Ovo uključuje i snažne pokušaje da se ne muca. Drugim riječima, oklijevanje u oklijevanju

Tipično iskustvo mucanja uključuje osjećaj stresa kad je govor u pitanju. Ovo je pogotovo izraženo kad je osoba stavljena pred auditorij, na nju izvršen pritisak da govori, kad treba reći komplikovanu riječ ili prezentovati ideju koja možda neće biti prihvaćena, ili kad se osobe osjeća nepripremljeno. Ovo indicira da stres itekako igra uloga u mucanju, pogotovo kad osoba sama nameće stres razmišljanjem hoće li je drugi prihvatiti zbog njenog mucanja i ocjenjujući mucanje kao nešto loše. Sa strane NLPa, ovdje prepoznajemo meta stanja. Stanje u NLPu je skup misli, osjećaja koje osoba ima u datom trenutku. U svakom trenutku doživljavamo realnost prema našem stanju. Nekad nam jedna prostorija zna biti tako draga i vedra, a ponekad depresivna. Sve što je promijenjeno u dvije situacije je samo naše raspoloženje, odnosno stanje. Meta stanje je u NLPu stanje o stanju. Ovdje postoji strah od straha od mucanja i strah od osjećaja neadekvatnosti zbog mucanja. Što je veći strah od mucanja i misli da će nas osoba osuđivati zbog toga, veća je vjerovatnoća da će se blok dogoditi. Primarno stanje je mucanje, a meta stanje je strah od mucanja. Još jedan meta nivo iznad je strah od straha od mucanja.

Stres osjećamo kad mislimo da je situacija u kojoj se nalazimo prijeteća ili preteška. Kada se pojave te misli i osjećanja, autonomni nervni sistem koristi “bori se ili bježi” strategiju i priprema naš organizam za preživljavanje. Ovo su dijelovi ljudskog mozga stari hiljadama godina i oni ne raspoznaju stvarnu opasnost od imaginarne i preuveličane opasnosti. Rade kao mašina. Priprema organizma za preživljavanje se ogleda i u grčenju mišića grla i usta i ubrzavanja krvotoka i disanja. Kad se sve to kombinuje nastaje blok. Dijafragma zadužena za disanje omogućava smiren i tečan govor samo kad je relaksirana i opuštena. U stanju stresa u kojem se mišiće grče i dijafragma je zgrčena. Kad se sve ovo uklopi, dobije se blok u govoru koji se može manifestirati na različite načine. Ali, ni ovo ne čini mucanje navikom. Kad se ova iskustva ponavljaju i svaki put im se daje etiketa da su užasna i nepoželjna to kreira čitav sistem u središtu kojeg je mucanje kao neko čudovište kojeg treba izbjegavati po svaku cijenu, bez obzira na sredstva. Kreira se neka vrsta tabua. Što više osuđujemo naše mucanje i asociramo ga sa stidom, strahom i nečim što ne bi trebali raditi, ono se povećava. Svaka negativna komanda koju dajemo našem mozgu tipa “ne radi to više”, “nećeš mucati” ima paradoksalan efekat i samo još više povećava mucanje (The Structure of Excellence, 1999). Dakle, postoji primarno stanje (mucanje) i meta stanje – osuda mucanja i mišljenje da ne bi trebali nikada zastati.

Predviđanje mucanja

U radu sa brojnim klijentima nisam naišao ni na jednu osobu kod koje strah od mucanja ne prethodi mucanju. Kad sam upoznao Clinta, imao je problema sa izgovorom riječi koje su počinjale suglasnicima. Kad su riječi počinjale samoglasnicima, dobro ih je govorio. Clint je pažljivo planirao šta će reći da bi izbjegao riječi koje počinju suglasnicima, ulažući u to veliki mentalni napor. Kako se više bojao riječi sa suglasnicima, više ih je govorio i više zastajao, što je opet pojačavalo strah i tako ukrug. Na primarnom nivou, bojao se govora. Na meta nivou, bojao se straha od govora i od same ideje da govori pred nekim.

Iz našeg iskustva u radu sa osobama koje mucaju znamo da anksioznost kad osoba predviđa unaprijed da će zastati na nekoj riječi značajno utiče na stezanje mišića grla, usta i ostalih govornih organa, što narušava protok vazduha kroz grlo i usta i dovodi do bloka. Literatura koja govori o mucanju potvrđuje ovo.

Clint je imao problema sa izgovorom riječi koju počinju na “m”. Zamolio sam ga da kaže “multiplicirani motori nas motivišu”. Zastao je na prvom m u riječi “multiplicirani” ali je rekao druge riječi bez problema. U NLPu znamo da tijelo i um rade kao jedno. Značenje koje se daje određenoj riječi utiče na određeno ponašanje mišića. Zamolio sam Clinta da još jednom kaže istu rečenicu. Ali, ovaj put sam mu rekao da mislim da bi trebali ukloniti uzroke stresa i anksioznosti do kraja tekuće terapijske sesije. Rekao sam mu da prije nego što kaže rečenicu duboko izdahne. Na taj način mišići grla su se opustili. Ovaj put je rekao istu rečenicu bez ijednog bloka.

Generalna semantika mucanja

Generalna semantika je oblast psihologije koja se bavi proučavanjem značenja koje ljudi dodjeljuju stvarima i uticaja tog značenja na ponašanje ljudi u nekoj situaciji. Wendell Johnson (jedan od najpoznatijih govornih terapeuta ikada) je prezentirao mucanje kroz model generalne semantike. U svom legendarnom radu “Ljudi u nedoumicama” (orig “People in Quandaries”) govori o socijalnoj konstrukciji mucanja u poglavlju “Indijanci nemaju ime za to” (orig “Indians have no name for it”.

Johnson opisuje mucanje kao oklijevanje da se oklijeva ili oklijevanje da se govori netečno. Neka djeca u djetinjstvu zamucaju ali ne mucaju kad prođu rano djetinjstvo. Neki zadržavaju mucanje i poslije. Koja je razlika? Najčešće osobe koje nastave mucati u ranom djetinjstvu osude mucanje i tretiraju ga kao nešto što treba izbjeći po svaku cijenu. Od govora se pravi tabu. Indijanci nisu primjećivali netečnost I nisu je ni osuđivali. A sigurno su i kod njih postojala djeca koja su zamuckivala povremeno u djetinjstvu. Ali niko nije zadržao mucanje do odrasle dobi.

Struktura tečnog i lakog govora

Suprotnost mucanju je smiren govor koji teče i u kojem nema nervoze, čak i onda kad ne znamo šta tačno reći, kad tražimo riječ ili kad trebamo ostaviti dobar utisak. Suprotnost oklijevanju i blokiranju je da samo govorimo što relaksiranije je moguće i da dišemo prirodno kao i kad ne govorimo. Pretpostavka za ovo je da budemo u stanju uma kad smo relakisrani, smireni, usklađeni sa sobom i nismo toliko svjesni svakog pokreta koji radimo. Kao kad hodamo. Da bi došli u ovakvo stanje uma, moramo ukloniti zabrane, tabue i ograničenja koja namećemo, a za kojima nema potrebe. Ovakvo stanje uma omogućava dijafragmi i grlu da se opuste i omoguće slobodan protok zraka i govora. Još ranije, Viktor Frankl je koristio metodu paradoksalne namjere, savjetujući klijente da namjerno zamucaju. Tada se stvara psihološka predstava da klijent posjeduje mucanje, a ne da mucanje posjeduje njega.

Drop down meta stating tehnika za mucanje

U sljedećoj studiji je prikazano korištenje tehnike meta stanja za uklanjanje svih negativnih stanja (okvira) uma i omogućava klijentu da “propadne” kroz sve emocije sve dok ne bude osjećao više ništa i da onda “propadne” kroz to ništa. Metafora dubine omogućava da se propadne kroz sve negativne okvire koji su stvarali strah od mucanja i potrebu da se ono obiđe po svaku cijenu.

Client, muškarac od 30 godina je mucao godinama. Završio je fakultet za profesora engleskog jezika i planirao da uskoro počne predavati engleski jezik u jednoj školi. Sesiju sam počeo uspostavljanjem meta modela koji dovodi do mucanja. Ovo uključuje teške riječi, posebno one koje počinju suglasnikom. Kad bi Clint mislio o takvim riječima, pomislio bi “Opet moram reći sljedeću riječ” I onda bi ušao u blok. Kad je doživljavao blok, grlo bi se steglo. Blok je doživljavao kao mučan osjećaj u svom stomak. Kad bi osjetio ovaj osjećaj, Clint bi napravio neki pokret, poput vrtnje olovke u ruci ili udaranja u koljeno (ako je blok jači) i osjećaj u stomaku bi se smanjio, pa bi tada mogao reći riječ. Pokret bi relaksirao mišiće.

Nakon što sam otkrio kako se blok manifestira i šta dovodi do bloka, uveo sam Clinta u relaksirano i smireno stanje. Onda sam mu objasnio kako radi concept meta stanja na jednom dijagramu. Odmah je razumio u čemu je problem. Kad je pristupio stanju smirenosti i relaksacije, rekao je da blok od osjećaja užasa više ne može da ga natjera da zamuca. Onda sam pitao kakve slike vidi u tom relaksiranom meta stanju, Rekao je da vidi panoramsku sliku prirode odmah iznad njegove glave. Onda sam ga pitao šta se dešava kad relaksirano stanje preklopi stanje užasa u bloku. Odgovorio je da smirenost potpuno invalidira stanje bloka.

Ponovili smo ovaj process par puta. Ipak, završno testiranje Clitnovog govora me nije zadovoljilo. Rekao sam mu da ponovi rečenicu “Multiplicirani motori me motiviraju”. Opet je zastao na prvoj riječi. On je bio zadovoljan koliko se blokiranje smanjilo, ali ja sam želio da skroz isčezne. Zamolio sam ga da zamisli stanje mučnine u stomaku koja mu je bila oznaka da će ući u blok. Rekao sam mu da propadne kroz osjećaj mučnine. Da zamisli kako njegovo tijelo propada kroz ovaj osjećaj. Uradio je to. Ispod ovog osjećaja je našao da ne osjeća ništa. Zamolio sam da da propadne i kroz to “ništa”. Šta je ispod, pitao sam. Rekao je da vidi bazen pun vode.

Predložio sam da zamisli da upadne u taj bazen. Zamolio sam ga da opiše kako se osjeća kad je upao u bazen. Rekao je da se osjeća “slobodno i svježe”. To je to! Rekao sam mu da zamislio mučninu u stomaku koja prethodi bloku i da onda osjeti slobodu i svježinu nakon toga. Pitao sam ga gdje se nalazi mučnina u bazenu svježine. Rekao je da ona isčezava i da je može vidjeti kako se udaljava. Rekao sam “Pusti je da ode”. I uradio je to.

Onda sam prekinuo stanje i počeo pričati o nečemu drugom. Objasnio sam Clintu kako rade neki koncepti iz NLPa. Govorio sam s njim 15 min i nijednom nije zastao. Usidrili smo osjećaj slobode i svježine tako da ga može doživjeti i ući u stanje smirenosti kad god želi. Kad se sesija završila, znao je da je dobio kontrolu nad svojim mucanjem. Sad je mentalni napor koji je ulagao za govor svih ovih godina mogao uložiti na kreativnije, zanimljivije i korisnije stvari.

Sve NLP tehnike bi se trebale prvi put raditi sa NLP trenerom. Mnogi NLP treneri rade i skype terapiju na engleskom jeziku. Neki od njih su Bob Bodenhamer, John Burton, Tim Mackesey. Ipak, ni NLP terapija nije čarobni štapić. Postoje ljude kojima je pomogla, kao i oni koji je smatraju gubitkom vremena. Najbolji način je kombiniranje NLPa sa govornim terapijom ili korištenjem drugih tehnika pomoći. NLP paterne možemo naučiti od nekoga (ili iz knjige) i primjenjivati ih i sami.

 

1 thought on “Korištenje NLP (neuro lingvističkog programiranja) u terapiji mucanja”

Kometariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *