Zašto ne mucamo kada pjevamo

Jeste li ikada obratili pažnju kako odrasli govore sa djecom kada žele da priviku njihovu pažnju? Sigurno je neće pridobiti ako govore monotono, u istoj boji i visini glasa. Djeca imaju kratko vrijeme u kojem drže pažnju na nečemu. Nisu dovoljno intelektualno razvijena da bi držali njihovu pažnju samo podstičući njihov um. Treba podstaći i njihove emocije.

Dva su načina na koji se mogu izraziti emocije u glasu. Prvi je visina glasa. Ako se kaže “Očisti svoju SOBU. ODMAH!” to će dati puno jasniju poruku nego ako se kaže “očistisvojusobuodmah”.

Ali, ako treba djetetu pročitati priču o 3 medvjedića, podizanje glasa neće biti od koristi. Dijete će vas percepirati kao čudne ili kao ljute. Puno bolji način da se izrazi emocija ovdje je promjena tempa govora dok se čita priča. Pjevanje “Sretan rođendan” uz rođendansku tortu će zvučati jako čudno ako pjesmu pjevamo u monotonom glasu. Što više mijenjate tempo, više ćete prenijeti poruku i lakše držati pažnju.

Zašto skoro niko ne muca kada pjeva? Dobrim dijelom zbog toga što su u muziku ugrađena 2 elementa za unošenje emocije u glas – visina glasa i varijacija tempa. Nemoguće je pjevati u monotnom glasu. Ipak, unošenje emocija u govor je mnogo teže nego u pjevanje. Eskperimentisanje sa promjenom visine glasa i tempa prilikom govora može biti jako dobar način da otkrijemo kako se osjećamo dok govorimo tako i koja je razlika između ovakvog govora i govora u monotonom glasu. Svi ljudi koji su prevazišli mucanje tvrde da im je potpuno drugačiji osjećaj govoriti sad nego dok su mucali. Otkrivanje tog osjećaja može biti korak ka oporavku. Vrijedi probati.

Članak preveden i prilagođen iz knjige Redefining Stuttering, autora Johna Harrisona, str. 533. Knjigu je moguće besplatno skinuti na ovom linku: http://www.mnsu.edu/comdis/kuster/Infostuttering/Harrison/redefining-stuttering.pdf

Kometariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *