Zašto ne mucamo kada imitiramo?

Je li vam lakše pričati kada “uzmete” tuđu ličnost? Zašto mnogi ljudi koji mucaju govore skroz tečno kad glume na sceni?

Kroz čitavo školovanje sam imao veliki strah od nastupa pred publikom. Kad sam završavao osnovnu školu, trebao sam održati svoj maturski rad pred publikom. Maturski rad je bio recitacija poeme iz francuskog jezika. Sedmice pred predstavu znojio sam se i zamišljao kakvo ću poniženje doživjeti ako budem blokirao pred stotine učenika, roditelja i profesora. Ali, desilo se iznenađenje. Nije bilo katastrofe. Kako sam počeo govoriti, tekst francuske poeme je sam izlazio. Bio sam dramatičan, neobičan i uživio se u tekst. I govorio sam potpuno tečno.

Naše ili nečije mišljenje o nama u nekom trenutku ne mora biti tačno

Dok odrastamo, učimo da vidimo sebe na određeni način. Kroz godine školovanja, uvijek sam bio draga i neasertivna ličnost. Uvijek sam bio dio grupe i nisam se volio izdvajati. Jaka osjećanja nisu imala mjesto u mom životu. Nisam želio istupiti i reći što mislim i želim. Predstavimo mišljenje o nama kao krug. Pored ovog kruga, predstavimo ono što smo mi, uključujući svaki poznati i nepoznati detalj o nama drugim krugom.

Na slici vidimo da se dva kruga preklapaju u velikoj mjeri. Ovdje je predstavljena osoba koja ima dobro izgrađeno mišljenje o sebi, koje se podudara sa tim što osoba stvarno jeste. Ovakva osoba prihvata i svoje pozitivne i negativne strane: darežljivost, aroganciju, humor, tugu, ljubomoru, strpljenje i sve druge prednosti i nedostatke koje posjeduje.

Druga slika prikazuje osobu koja je potpuno izgubila kontakt sa sobom. Ono što ova osoba misli za sebe se potpuno razlikuje od realnosti, odnosno od toga kakva je stvarno ta osoba. Uvjerenja, stavovi i mišljenja koja ona ima o sebi su iskrivljena.

Na slici ispod je prikazana prosječna osoba, koja prihvata veliki dio sebe. Naravno, ne postoji osoba kod koje se ova dva kruga potpuno poklapaju, odnosno koja zna svaki najsitniji detalj o sebi perfektno i tačno. Vidi da postoji veliko preklapanje između dva druga. Ipak, na lijevoj strani postoje karakteristike koje osoba ima, a nije ih svjesna. Može se reći da je javni govor jedna od stvari koje su se nalazile u ovom dijelu slike kada sam ja u pitanju sve do mojih tridesetih godina. Tu se nalaze sve stvari za koje mislite da ih nikada ne biste mogli uraditi, ali nema nikakve realne prepreke da ih uradite. Na suprotnoj strani slike (desno) su sva ubjeđenja koja imamo o sebi na osnovu ničega. Na primjer, u nekim trenucima možemo se osjećati bespomoćno, ali tada smo sve samo ne bespomoćni.

Uzimanje francuskog personalitija

Gledao sam dovoljno francuskih filmova da znam kakvi su Francuzi. Poneseni, emotivni, nonšalantni. Ljudi koji se ne boje pokazati osjećanja, ne samo riječima, nego i govorom tijela. Prema tome, nije bilo ništa što bih trebao kriti u ulozi Francuza. Mogao sam izaći i govoriti jer sam znao da će ljudi prihvatiti moju spontanost i energiju sve dok am uživljen u ulogu. Da me neko na noć maturske predstave pitao «Šta se dogodilo?» rekao bih «Ma, to nisam bio ja». Da li sam to bio ja? Naravno da jesam. To je bio dio mene koji nisam prihvatao za sebe i za koji nisam znao ni da postoji.

Na osnovu mog iskustva u NSA (Nacionalna asocijacija za ljude koji mucaju u Americi), mogu reći da većina ljudi koji mucaju imaju jaču ličnost nego što to misle, odnosno što im njihov «self image» dopušta da vide. One su odgovornije, autoritativnije, emocionalnije i uzbudljivije, ali istovremeno i manje «fine» i savršene. U toku odrastanja i mladosti su prestali biti svjesni nekih svojih osobina, a prihvatili neke druge. Karakteristika bloka u govoru, i bilo kojeg drugog bloka, je da on služi da osoba zamaskira dio sebe sa kojim se «ne slaže», odnosno kojeg ne želi prihvatiti. I često kad dođe prilika da iskažu dio sebe za kojeg poriču da postoji (da budu duhoviti, glasni, asertivni, da urade nešto novo i drugačije u govoru ili životu), blokiraju zamuckivanjem. Kada je mišljenje o nama jako formirano i betonirano, sve događaje koji se dešavaju interpretiramo u skladu sa tim mišljenjem.

Ako vam je lakše govoriti kada ste u tuđoj ulozi, možda je vrijeme da razmotrite šta vas u formiranom mišljenju o vama sprječava da sa istom lakoćom govorite kad ste «u svojoj ulozi». Potrebno je naći sigurno okruženje u kojem ćemo vidjeti da itekako možemo raditi stvari koje izlgedaju nemoguće. To može biyi terapija, odlazak na sastanke grupe za podršku ljudima koji mucaju, kurs javnog govora, neki od online kurseva razvoja (Landmark forum, Dale Carnegie kursevi) ili bilo koja druga aktivnost. Na kraju, zar nije vrijeme da odbacimo nešto mislimo o nama, a što nam ne pristaje i otkrijemo dio sebe koji čeka da bude otkriven?

Ovo je prevedena i prilagođena verzija teksta Johna Harissona. Originalna verzija na eng jeziku se može naći u knjizi Redefining Stuttering (http://www.mnsu.edu/comdis/kuster/Infostuttering/Harrison/redefining-stuttering.pdf), stranica 95.

Kometariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *